Stefan Lazarević, stariji sin kneza Lazara i kneginje Milice, morao je, kao retko koji vladar, da stalno brani svoja nasledna prava. On nije odmah došao na vlast posle smrti svog oca, kneza Lazara 15. juna 1389. godine. Tada je imao tek 12 godina, pa je vođenje poslova preuzela njegova majka, kneginja Milica. Kada je knez Stefan postao punoletan 1393. godine i formalno preuzeo vlast, kneginja Milica se zamonašila postavši monahinja Jevgenija. Ali, nije se odrekla vlasti već je sa svojim sinovima ( imali su osomoro dece ukupno) kao savladar donosila važne odluke.
Markantan, harizmatičan, hrabarf i obrazovan, despot je bio ličnost o kojoj se pričalo. U gotovo svim starim spisima koje pominju despota Stefana, uočava se opis njegove fizičke lepote. Dubrovčani su se obraćali Stefanu Lazareviću kao „gospodaru visokom telesno i umno”, jer ga opisuju kao vrlo visokog čoveka, a njegova duhovna i umna visina bila je obogaćena ljubavlju prema književnosti i lepim umetnostima. Otuda i naziv Stefan Visoki.
Posle bitke na Kosovu, položaj Srbije je bio težak. Vazalski položaj u takvoj situaciji bio je neizbežan. Pitanje je bilo samo kome se prikloniti budući da se na osmanskom dvoru vodila bitka za prevlast Bajazita i njegovih sinova.
Stefan Lazarević se priklonio Bajazitu od koga je, kako je njegov savremenik Konstantin Filozof pisao, o upravljanju državom Stefan najviše učio. Bajazit je bio i njegov zet ( sestru Oliveru je lično odveo u harem sultana Bajazita) za kojeg je vojevao mnoge bitke.
Bitka kod Angore protiv mongolskog kana Tamerlana je bila jedna od najznačajnijih. Bar za Stefana.
Pošto je Bajazit bio zarobljen, Stefan je u povratku iz Angore svratio u Carigrad gde mu je car Jovan VII Paleolog dodelio titulu despota, najveće vladarsko zvanje Istoka posle carskog, a za ženu Đenovljanku Jelenu Gatiluzi, ćerku gospodara Mitilene. U isto vreme, na osmanskom prestolu nastale su nesuglasice oko prestola, pa je despot odlučio da se okrene Ugarskoj i vazalstvom prema njoj proširi Srbiju. Bio je to pravi potez jer u suprotnom, pitanje je da li bismo danas imali Beograd. Tada je od ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog Stefan Lazarević dobio na upravu Mačvu i Beograd, a kasnije i Golubac, Srebrenicu i deo današnje Vojvodine sa Zemunom, Zrenjaninom i Bečejem sve do Apatina.
Za više vidi ovde
autorka bašta biljke breza bubrezi crkva cvet dijabetes dijana dimitrovska energija fitoterapeut hrana istorija jetra karcinom knez lazar knjiga kosa kozmetika koža krv lek lečenje manastir med nebojša đorđević i dijana dimitrovska nemanjići otrov pluća rak reuma sloveni srbija srce srednjovekovna srbija sve srpske vladarke svi srpski vladari travar tvrđava vino voda zdravlje zglobovi čaj želudac