Nema ništa strašnije od ugljenisane šume, crne, mrtve, bez pokreta, bez zvuka. koje ostavi požar. Svake godine imamo mnogo takvih slika. U požarima svake godine netragom nestaje na desetine hiljada hektara raznog drveća, biljaka, trava, stradale su životinje, ptice. Vatra je zaustavljena, ali sada valja vratitii život u ugljenisane šume i mrtve proplanke. Pitanje je kako?
– Ne postoji opšte prihvaćen način sanacije požara – objašnjava Duška Dimović, ekolog. – Svako područje je različito. Šume su različite, pa je samim tim i sanacija različita. Posle velikih požara, potrebno je na određenim lokacijama zasaditi sadnice, dok se na drugim mestima može ostaviti požarište da se samo obnovi. Obnavljanje uništenih šuma može trajati od nekoliko meseci do nekoliko godina.
Smanjiti opasnost od erozije
Ukoliko je potrebno, na pojedinim područjima trebalo bi sejati iz aviona. Tako bi se padine brže obnovile i time smanjila opasnost od erozije. Važno je smanjiti mogućnost masovnog razmnožavanja insekata među opožarenim stablima i osigurati regeneraciju.
Požari iza sebe ostavljaju pustoš i pepeo koji je podložan eolskoj i vodnoj eroziji. Zemljište je sterilno, pregrejano, loše propušta i zadržava vodu i vazduh. Veoma je alkalno (bazno). Naročito ako je požar zahvatio stelju i humus i ne može baš sve na njemu da uspe.
– Na takvim mestima ne rastu iste biljke koje su uništene, već u najvećem broju heliofite (svetloljubive) adaptirane na intenzivno zračenje i veliku količinu direktne svetlosti. Označene su kao pionirske vrste požarišta, i najčešće su jednogodišnje vaskularne vrste i neke mahovine- govori Duška Dimović.- Na požarištima listopadnih šuma obično rastu zeljaste cvetnice: velebilje (Atropa belladonna), kupina (Rubus hirtus), šumska jagoda (Fragaria vesca), kopriva (Urtica dioica) i trepetljika (Populus tremula) kao pionirska drvenasta biljka. Posle njih obnavljaju se i one biljke koje su preživele požar, prvenstveno vegetativnim putem iz zaostalih nadzemnih, a posebno podzemnih organa ili semena.
Posle požara, govori naša sagovornica, prve vrste (pionirske) će ponovo nastaniti područje. Najčešće su to brzo rastuće zeljaste biljke kojima je potrebna dobra osvetljenost i nisu tolerantne na senku. Tokom vremena će ih potisnuti spororastuće, drvenaste vrste tolerantne na senku.
Zečja trava obnovitelj
Velika je sreća što se pojedine vrste, poput visoke šume, same se obnavljaju. Ugljenisana područja naseljava jasika, breza i druge pionirske vrste. Takođe, šišarke borova koje su zatvorene više godina, pri požaru se otvaraju, lete na sve strane i razbacuju semena čak na vrlo veliku daljinu. To doprinosi brzom širenju borovih sastojina. Takođe, i neke podvrste crnog bora brzo zauzimaju uništena staništa.
– Štro se tiče biljnih staništa, eksperimenti su pokazali – kaže Duška Dimović- da se ona najbolje obnavljaju zečijom travom (Dactylis glomerata), engleskim ljuljem (Lolium perenne), mačijim repakom (Phleum pratense). Na planini Tari, u prvoj godini posle požara javlja se svega 5 vrsta karakterističnih za otvorene površine. To su : crvena zova (Sambucus ebulus), trepetljika (Populus tremula), noćurak Chamaenerion angustifolium, pančićeva omorika (Picea omorika) i šumska jagoda (Fragaria vesca).
Budući da je čovek u većini slučajeva glavni krivac za patnju i stradanje prirode, na njemu je moralna obaveza da pomogne u njenoj obnovi.
I, napominje naša sagovornica, da preduzme mere, da do požara ne dođe, jer je to, ako gledamo samo materijalno, mnogo jeftinije nego gasiti i obnavljati uništeno.
O.B.
